Svako veče u kojem se slavi šampionska titula je nezaboravno, ali taj 13. april 2015. još dugo će se pamtiti u Novom Sadu. Više stotina ljudi na novosadskom platou ispred Sportskog poslovnog centra SPENS, okupilo se da zajedno sa igračima odbojkaškog kluba Vojvodina proslavi prvu evropsku titulu – pobednik evropskog Kupa izazivača.

„Ovo je noć za pamćenje!“, bio je jedinstven komentar igrača, trenera i navijača. Od svog osnivanja 1946. do danas, Vojvodina je najtrofejniji srpski odbojkaški klub sa 13 titula nacionalnog šampiona i 14 titula pobednika domaćeg kupa. U evropskim takmičenjima poput Lige šampiona, Kupa pobednika kupova i Kupa izazivača (Čelendž kup), Vojvodina je nekoliko puta bila u samom vrhu, ali nikada do sada nije pobedila.

„Zbog publike se igra ovaj sport i drago mi je da je Novi Sad dokazao da je zaista grad odbojke“, rekao je te večeri Dražen Luburić, odbojkaš Vojvodine.

Luburićeva konstatacija bila je povod da se zapitamo – ukoliko je to tako, zbog čega su klubovi u Vojvodini, bilo da je reč o odbojci ili nekom drugom sportu, na ivici opstanka i kako je moguće da najbogatija oblast u Srbiji ne može da finasira uspešne klubove iz ove srpske pokrajine?

Sportisti, treneri i sportski menadžeri sa kojima je BIRN razgovarao saglasni su u odgovoru da je ključni razlog za to novac, a ne izostanak sportskog talenta.

Kosta Hadži, unuk osnivača FK Vojvodine, tvrdi da je Novi Sad grad fudbala, ali i sporta uopšte.

„U Novom Sadu je osnovan jedan od najstarijih domaćih fudbalskih klubova, ali ovde se vole i drugi sportovi pored fudbala. Novi Sad je sportski grad baš kao i drugi gradovi u Vojvodini i Srbiji. Sport kod nas ima dugu tradiciju“, kaže Hadži.

Za „beogradske blizance“, kako izvan Beograda nazivaju Crvenu Zvezdu i Partizan, rezervisan je najveći deo od ukupne količine novca koja se na godišnjem nivou ulaže u sport. Mali klubovi, bez obzira na njihove rezultate prepušteni nalaze se u velikim finansijskim problemima, tvrde sportisti, treneri i sportski menadžeri sa kojima je BIRN razgovarao.

Najuspešniji odbojkaški klub u Srbiji u sportu koji je ovoj državi doneo poslednje olimpijsko zlato u kolektivnim sportovima (na OI u Sidneju 2000. godine) stalno je suočen sa finansijskim problemima. I pored nekoliko hiljada gledalaca na tribinama, što u ovom trenutku nema nijedan domaći tim, godišnji budžet OK Vojvodina ne prelazi 300 000 evra, što je daleko manje u odnosu na budžete evropskih timova sa kojima se takmiči u Evropi. Igračima koji nisu iz Novog Sada klub organizuje smeštaj u jednom ili dva stana, dok je nekada klub raspolagao sa desetak stanova. „Sredinom devedesetih, kada smo igrali finale Lige šampiona,  naš tim je imao godišnji budžet od oko milion maraka i najzaslužnijim igračima klub je dodeljivao stan. Danas njih nekoliko deli jedan stan“, kaže Miroslav Vislavski, bivši direktor OK Vojvodine.

„I pored brojnih uspeha na domaćim i međunarodnim takmičenjima, mi i dalje delimo finansijsku sudbinu grada i pokrajine. Od vaterpolista svi očekuju olimpijske medalje, kažu da smo „zlatna koka koja nosi zlatna i olimpijska jaja“, ali se niko ne zapita koliko je novca potrebno da se napravi pobednički tim za evropska, svetska i olimpijska takmičenja kojima se svi dičimo“, kaže za BIRN Živko Cvetičanin, predsednik Skupštine Vaterpolo saveza Srbije i predsednik VK Vojvodina.

Sličnu finansijsku neizvesnost dele i fudbalski i košarkaški klubovi. Finansiranje fudbalskih klubova u Vojvodini u najvećoj meri zavisi od prodaje igrača.

Cvetko Riđošić, direktor FK Vojvodina iz vremena kada je ovaj klub bio šampion bivše Jugoslavije, tvrdi da je nekada klub imao finansijsku podršku iz gradskog i pokrajinskog budžeta, a pogotovo od strane nekada bogatih vojvođanskih preduzeća.

„Toga sada nema i ako ima to je sve vrlo simbolično“, kategoričan je Riđošić.

„Svedeni smo na nivo igračke sirovinske baze za dva kluba – Crvenu Zvezdu i Partizan, odnosno nekolicine menadžera iz Beograda“, kaže nekadašnji košarkaš Miloš Avramov iz Košarkaškog kluba Vojvodina.

„Beogradski blizanci – Zvezda i Partizan namešteni su od strane države da budu tzv. nacionalni brend. Zašto država i preduzeća pod njenom kontrolom izdvajaju novac samo za ta dva kluba? Da li građani Vojvodine ili nekog drugog mesta iz unutrašnjosti Srbije ne plaćaju porez ili usluge nekog državnog preduzeća recimo Telekoma?“, pita se Riđošić.

Jednostavnim poređenjem sponzora fudbalskog i košarkaškog kluba Crvena Zvezda ili Partizan sa klubovima iz Vojvodine uočava se da dva kluba iz Beograda dobijaju značajna sponzorstva iz državnog budžeta kao i od strane velikih preduzeća (EPS, Telekom, Dunav osiguranje, NIS-Gaspromnjeft, Pivara Čelarevo, AIK banka, Komercijalna banka, Srpska banka,…).  Donacije i sponzorstva navedenih preduzeća prema lokalnim i regionalnim klubovima značajno su manja te su klubovi više upućeni na opštinske i pokrajinske budžete kao i na lokalna preduzeća (među sponzorima FK Vojvodine su lokalna preduzeća poput Minakve i pekare „Kao nekad“, dok Crvenu Zvezdu sponzoriše Gaspromnjeft, Dunav osiguranje, Pivara Čelarevo i dr.).

„U poslednjih 25 godina FK Vojvodina nikada nije imala značajnu podršku velikih državnih preduzeća“, kaže Riđošić koji je u tom klubu od 1988.

NIS Gaspromnjeft nalazi se na spisku sponzora OK Vojvodina, a generalni sponzor kluba je državni Institut za ratarstvo i povrtarstvo iz Novog Sada po kome tim i nosi ime „Vojvodina – NS seme“. Kako saznajemo, godišnje sponzorstvo klubu od strane Instituta iznosi oko 150 000 evra.

Izuzev Srbijagasa, koji finansira jedan od dva košarkaška kluba sa nazivom Vojvodina, ostala javna preduzeća ne učestvuju sa značajnijim sredstvima u finansiranju košarkaških klubova iz pokrajine.

Predsednik KK Crvena Zvezda Nebojša Čović izjavio je da je njegov klub u periodu 2001/12 od državnih institucija i javnih preduzeća dobio više od 4 miliona evra.

U međusobnom optuživanju čelnih ljudi Crvene Zvezde i Partizana, Nebojše Čovića i Dušana Vujoševića, javnost u Srbiji saznala da Crvena Zvezda ima potpisan ugovor o sponzorstvu sa Telekomom u iznosu od 2,9 miliona evra dok Partizan ima potpisane ugovore sa Dunav osiguranjem (1,4 miliona evra) i Komercijalnom bankom (1,7 miliona evra). Prosečan godišnji budžet Crvene Zvezde iznosi oko 2,3 miliona evra, tvrdi Nebojša Čović.

Zbog čega je tako i zbog čega je finasiranje sporta u Vojvodini iz godine u godinu sve neizvesnije?

„Sportskim klubovima upravljaju amateri zajedno sa profesionalnim navijačima. Reč je o organizovanim kriminalnim grupama koje se ponašaju kao feudalci koji nikom ne polažu račune“, kaže Riđošić.

„Država nije obezbedila održiv model finansiranja sporta. Tragedija je u tome što se 25 godina menjaju različiti ljudi i njihove stranke, ali uvek ostaje isti sistem oličen u tome da neko na visokom političkom položaju odluči kome ide novac! Obično se novac usmerava prema jednom od dva najveća kluba u zemlji – Crvenoj Zvezdi i Partizanu“, kaže Miroslav Vislavski.

I dok se veza članova uprave dva najveća sportska kluba sa državnim političkim vrhom navodi kao ključni razlog zbog kog državna preduzeća u najvećoj meri sponzorišu Crvenu Zvezdu i Partizan, postavlja se pitanje zbog čega privatne kompanije ne sponzorišu druge klubove?

„Velika preduzeća nemaju ekonomski interes da sponzorišu naš rad. Reklama koju mi njima zauzvrat možemo da ponudimo je beznačajna i sve dok im država ne omogući poreske olakšice zbog njihovog doprinosa u sportu ja ne očekujem njihovo značajnije prisustvo“, kaže Miroslav Anđelov iz košarkaškog kluba „Sports World“.

Osim komercijalnih razloga pred upravama tzv. malih klubova je još jedan gotovo nerešiv problem – sve manji broj uspešnih preduzeća koja bi bila zainteresovana da ih finansijiski podrže.

„Posle privatizacije najznačajnijih vojvođanskih preduzeća poput Sintelona, a kasnije Tarket iz B. Palanke, DDOR Novi Sad, Apatinske i Čelarevske pivare, Vojvodjanske, NLB i Novosadske banke, Hemofarma… novi vasnici su uvek preskakali sportske klubove iz Vojvodine i na volšeban način se pojavljivali kao sponzori i donatori sportskih klubova iz Beograda“, kaže Miloš Avramov.

Iskustva vaterpolo kluba Bečej, evropskog vicešampiona 1999. i šampiona 2000, najbolje ilustruje vezu između vrhunskih sportskih rezultata i stabilnog finansiranja kluba.

„Posle privatizacije Sojaproteina, novi vlasnici nisu pokazali takav interes da nastave finansiranje i razvoj vaterpola u opštini Bečej. Današnji klub je bleda senka nekadašnjeg evropskog šampiona“, kaže Cvetičanin.

Navedene tvrdnje potvrđuje i Miroslav Vislavski.

„Nekada je veliki sponzor sportskih klubova bila Novosadska mlekara, tog preduzeća više nema! Velike banke i osiguravajuća društva nekada su izdvajala značajna sredstva za sport u gradu, danas toga nema ili ima veoma malo“, kaže Vislavski.

U praksi uprave tzv. malih klubova računaju na sredstva iz opštinskog i pokrajinskog budžeta. Međutim, podaci pokazuju da je oko 1% opštinskog budžeta rezervisano za sport i omladinu što u praksi znači da košarkaški klubovi poput „Sports World“-a, u kojem trenutno trenira blizu 200 dečaka i devojčica mlađih od 18 godina, dobijaju oko 200 000 dinara godišnje.

„Nema nikakve selekcije u smislu vi imate bolje rezultate vama ide jedan iznos, a vi sa lošijim rezultatima dobićete manje. Ne! U proseku daje se svima isto. Za taj novac klub pokrije troškove sale, trenera i takmičenja u jednom mesecu“, kaže Miroslav Anđelov iz kluba „Sports World“.  Podaci u koje smo imali uvid pokazuju da je Košarkaški klub Vojvodine, koji igra u Prvoj B ligi, od strane grada sponzorisan sa oko 1 000 000 dinara godišnje, što nije dovoljno ni za plate stručnog štaba.

„Analize koje smo radili poslednjih nekoliko godina, a koje se odnose na izdvajanje za sport u gradu Novom Sadu, Zrenjaninu i Subotici su na nivou 1,00-1,20%. Par hiljada evra godišnje je apsolutno nedovoljno za bilo kakav ozbiljan rad“, kaže Avramov.

„Kada smo imali šansu da se plasiramo u regionalnu Jadransku ligu, Vojvodina je bila na korak do potpisivanja značajnijih sponzorskih ugovora sa kompanijama koje su planirale ekspanziju na prostorima bivše Jugoslavije. Iako smo obezbedili najveći deo novca bila nam je potrebna i pomoć grada. Nažalost, nismo naišli na podršku tadašnjeg gradonačelnika Igora Pavličića i Vojvodina je ostala bez plasmana u Jadransku ligu“, kaže Avramov.

Ponekad je loše i kada se klub plasira u neko elitno evropsko takmičenje.

„Kada se nadmećemo u evropskim takmičenjima najveća briga nam je da u grupi ne dobijemo neki ruski i španski klub jer bi posle putovanja i smeštaja ekipe klub bankrotirao“, kaže Cvetičanin iz vaterpolo kluba Vojvodina.

U Gradskom veću Novog Sada tvrde da novca nema i zbog toga se predlažu različiti modeli saradnje poput besplatnog korišćenja fiskulturnih sala i besplatnih treninga. Uprkos besparici, Grad Novi Sad finansira troškove sportske sale u kojoj trenira i takmiči se Košarkaški klub Vojvodina što predstavlja značajnu pomoć, rekli su nam u tom klubu.

Navedeni model donacije znači i OK Vojvodini koja takođe trenira i igra u gradskoj sali.

Model saradnje grada i sportskih klubova svoje pozitivne efekte možda najbolje pokazuje na primeru vaterpolo kluba Vojvodina kojem je grad predao na upravljanje bazen „Slana bara“. „Grad ima poverenje u klub i bez tog partnerskog odnosa klub sigurno ne bi mogao da opstane“, kaže Živko Cvetičanin.

Slična je situacija i sa novcem iz pokrajinskog budžeta za sport koji iznosi nešto više od 2 miliona evra što je nedovoljno kada se podeli velikom broju zainteresovanih klubova, organizacija ili sportskih događaja koji se organizuju u pokrajini.

Da bi se iz faze pukog preživljavanja došlo do održivog funkcionisanja klubova predlažu se razlišita rešenja, koja za sada nemaju primenu u realnosti.

„Mislim da je rešenje u privatizaciji klubova. Jedino na taj način je moguće da se u rad sportskih, pre svega fudbalskih klubova uvede red“, kaže Riđošić.

I dok Srbija čeka privatizaciju klubova ili državnu strategiju malim klubovima jedino preostaje da se oslone na lokalne i regionalne budžete, tvrde naši sagovornici.  Šta zauzvrat dobijaju građani tih sredina čiji novac se izdvaja za sport?

Deo mladih svakako biva privučen sportskim aktivnostima što ima višestruke koristi za lokalne zajednice jer se kod mladih ljudi podstiču opšte prihvaćene društvene vrednosti poput zdravog života, takmičarskog duha, timskog rada, upornosti, tolerancije ili prijateljstva.

Na drugoj strani, ukoliko se izuzmu značajni evropski uspesi poput titule koju su osvojili odbojkaši Vojvodine ili vaterpolisti Bečeja lokalna publika uglavnom je „osuđena“ na relativno beznačajne sportske manifestacije pa je moguće pitati koja je uopšte svrha ulaganja javnog novca u profesionalne klubove.

Za Živka Cvetičanina neophodno je jasno strateško opredeljenje države prema razvoju sporta.

„Ako je vaterpolo „brend“ ove zemlje i ukoliko svi računamo da će vaterpolisti uvek osvajati medalje na međunarodnim takmičenjima onda nam treba strategija i novac pomoću kojeg će se realizovati zadati ciljevi. Govorim o realnim i razumnim zahtevima koji garantuju dalji razvoj. Bez jasne strategije koju predlže Vaterpolo savez Srbije perspektiva nije ružičasta“, kaže Cvetičanin.

Ovaj tekst nastao je u okviru projekta BIRN Srbija „Sportska torba bez dna – istraživanje budžetske potrošnje u sportu“ koji podržava kancelarija UNDP u Beogradu. Stavovi izneti u ovom tekstu nastali su kao posledica istraživanja BIRN Srbija i ne izražavaju stavove UNDP-a.